10/06/2026
„Kad odrasteš, shvatit ćeš” — govorila mu je svako jutro.
Ali on… nije stigao odrasti.
Marko je u ruksaku imao samo nekoliko novčića, bocu kole, vrećicu čipsa i par vrećica drugih slatkiša.
Druga su djeca vadila sendviče koje su im mame pripremile — on je imao samo šuškava pakiranja i tihu glad.
Glad za prisutnošću.
Glad za brigom.
Mama je teško radila.
Za njega.
Za njegovu budućnost.
Nije primijetila da mu se sadašnjost polako gasila.
Jer kad je njegovo tijelo vapilo za pomoći, ona je bila u žurbi.
Uvijek u žurbi.
Liječnik je izgovorio jednu rečenicu koja je zaustavila njezin svijet:
„U pokušaju da date sve — zaboravili ste dati ono najvažnije.”
Marko je otišao tiho, moleći samo:
„Mama… možeš li ostati još malo?”
Ovaj put je ostala.
Ali bilo je prekasno.
Danas u parku, nedaleko škole, stoji klupa.
Na njoj piše:
„Ne čekaj da nađeš vremena za svoje dijete. Nađi ga sada. Posao može pričekati. Ljubav — ne.”
💔 Ovaj tekst nije tu da izazove osjećaj krivnje.
On je tu da dotakne srce.
Jer djeci ne treba sve.
Trebaš im ti.
Ne propusti djetinjstvo svog djeteta.
Ne možeš ga proživjeti ponovno.
Marino Agudelo
