16/12/2021
▪ Bernardo Bernardi i Korčula ▪ Povodom stogodišnjice rođenja
doc. dr. sc. Zrinka Paladino
"Većini Korčulana, nažalost, Bernardo Bernardi danas znači manje, no što je nekoć Korčula značila Bernardu Bernardiju. Baš zato vrijedi pisati i govoriti jer povijest se čuva i njeguje isključivo tako, prenošenjem istina i znanja. A istina je ta da je jedan od najvećih hrvatskih arhitekata i industrijskih oblikovatelja (brojnih uspjelih interijerskih rješenja i mobilijara) bio rođeni Korčulanin koji je po uspješnom i plodonosnom životu naposljetku i sahranjen u obiteljskoj grobnici na krasnom korčulanskom groblju Sv. Luke.
Zamoljena za ispisivanje objave, kojom bi se 16. prosinca 2021. godine obilježila stogodišnjica rođenja velikog imena hrvatskog dizajna i arhitekture, opravdano sam malo zastala iz razloga što najpozvanijom za pisanje o Bernardu Bernardiju smatram osobu koja je na istraživanju njegova života i djela i doktorirala, dr. sc. Ivu Ceraj, autoricu sjajne knjige naziva, dakako, „Bernardo Bernardi“. Kako će se Iva povodom obilježavanja te po hrvatsku kulturu značajne obljetnice baviti nekim drugim važnim stavkama, dogovorile smo se da ja, koju s Bernom – kako su ga odmilja zvali prijatelji i obitelj – veže Korčula, uspomena na par (mukotrpnom, gotovo i fizičkom borbom pribavljenih) divnih stolaca koji su resili moje bivše radno mjesto u zagrebačkom Zavodu za zaštitu spomenika, a ispostavilo se i puno drugih dragih stvari i bića, ispišem ovaj, neformalniji osvrt.
Vjerojatno nije slučajnost što je korčulanska ulica s nebrojenim stubama koje vode do ljetne adrese mojih roditelja nazvana upravo njegovim imenom, a lijepo se poklopilo i moje poznanstvo s dijelom njegovih nasljednika koji su mi ljubazno prenijeli neke neodoljive obiteljske priče, pa ispada da sam, kao napola Korčulanka, a usto i arhitektica te konzervatorica, itekako podobna da o značenju Bernarda Bernardija za Korčulu i napišem par slova.
Majka i otac, korčulanski sudac, kasno su ga dobili i rođen kao nedonošče ostao je njihovim ljubljenim jedincem u obiteljskoj kući u centru Korčule. Bez braće i sestara, posebno je bio vezan uz rođaka Davora, brodograditelja, s kojim je redovito kontaktirao i često plovio, a ljubav prema plovidbi je naposljetku odredio upisati i na vlastitu nadgrobnu ploču. Najskromniju moguću, na jedinom mjestu na kojem je, bez dvojbi, po brojnim životnim obitavalištima i po smrti u Bolu 20. srpnja 1985. godine, želio počivati – u Korčuli.
Po zaključenju Klasične gimnazije u Dubrovniku 1940. godine upisao je Odjel za arhitekturu Tehničkog fakulteta u Zagrebu, gdje je po diplomi 1948. godine na Katedri za projektiranje postao asistentom arhitekta Zdenka Strižića. Kroz nekoliko godina napustio je fakultet i do smrti je djelovao u statusu slobodnog projektanta, umjetnika koji se usavršavao u Parizu, Skandinaviji te u Sjedinjenim Američkim Državama. Pročišćeni skandinavski, napose finski dizajn, snažno je utjecao na Bernardijevo djelovanje, a uspjela i prepoznatljiva rješenja njegovih umirenih interijera te oblikovanje namještaja za industrijsku proizvodnju - napose tipskog školskog ili uredskog, osigurali su mu do danas mjesto na pijedestalu hrvatskog produkt-dizajna uopće. Izlažući na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu te surađujući s brojnim umjetnicima, Bernardi je, među ostalim, početkom 1950-ih bio i suosnivačem umjetničke grupe EXAT 51 te od 1957. godine i članom ULUPUH-a – Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske. Uz pomoć Radoslava Putara 1964. godine izborio se za osnivanje Centra za industrijsko oblikovanje, a lipnja 1983. godine bio je i jednim od utemeljitelja tadašnjeg Društva dizajnera Hrvatske. Kako je 1953. godine časopisu Udruženja arhitekata Hrvatske Bernardi dodjelio naziv „Čovjek i prostor“, tako je hrvatskoj Nagradi za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutarnjeg uređenja dodijeljeno njegovo ime – „Bernardo Bernardi“.
Ni dvadesetak kartica teksta ne bi dostajalo za popisivanje ostvarenja i projekata tog nevjerojatno plodonosnog djelovanja u području arhitekture i dizajna pa ovaj osvrt nećemo ni odveć puniti njima, no kako je ovdje ipak riječ o vezi Bernardija i Korčule, ne možemo ne spomenuti njegova cjelovita arhitektonsko-interijerska ostvarenja za voljenu Korčulu, od hotela „Marko Polo“ i „Park“ iz 1960-ih i 1970-ih do hotela „Liburna“ zaključenog početkom 1980-ih godina. S Bernardijevim amfiteatralnim kamenim memorijalnim sklopom u srcu grada iz 1981. godine Korčulani su vjerojatno ipak u najčešćoj - svakodnevnoj vezi te ga, premda služi i okupljanju i uzimanju predaha s čarobnim pogledom na more, ali i malonogometnim okršajima, nazivaju jednostavno - Spomenikom. Meni osobno, koja ispisujem ovaj tekst te ću itekako uvažiti vlastito mišljenje, posebno su mila i bliska njegova preoblikovanja interijera crkvi u koje rado zalazim i uz koje sam posebno vezana, splitske Gospe od Zdravlja na Dobrom te zagrebačke župne crkve Sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu. Ostvareni više desetljeća po izgradnji crkava dvojice eminentnih arhitekata, Lavoslava Horvata i Jurja Denzlera, ti nas Bernardijevi interijeri upućuju i u njegovu stručnu te životnu pristojnost ali i u nevjerojatan talent. Ne osjetiti se ugroženim te uspostaviti primjeren odnos i kvalitetno se stopiti sa zatečenom arhitekturom velikana mogu samo isti takvi velikani. Poput Bernardija. U prilog tomu najkonkretnije govori i njegovo nevjerojatno rješenje interijera i cjelovite opreme zgrade negdašnjeg Radničkog sveučilišta, danas Pučkog otvorenog učilišta u Zagrebu, unutar jednako sjajne arhitektonske ovojnice arhitekata Radovana Nikšića i Ninoslava Kučana.
Psihologinja, profesorica Marina Ajduković, supruga Bernardijeva posinka, također psihologa i profesora Deana Ajdukovića, prisjetila se toplih obiteljskih slika vezanih uz pokojnog Bernardija. Zahvaljujući njoj doznajemo da je jedno od intrigantnijih korčulanskih grobnih mjesta upravo ono Bernardijevo, urešeno vazom sa sljedećim epitafom: NAVIGARE NECESSE EST, VIVERE NON EST NECESSE/PLOVITI SE MORA, ŽIVJETI NIJE NEOPHODNO. Ako ništa drugo, od ove bi godine, kao stote obljetnice rođenja jednog velikog sugrađanina, Korčulani odreda morali znati čije grobno mjesto obilježavaju te moćne riječi.
Zahvaljujući obitelji Ajduković, doznajemo i da je po razvodu od prve supruge, akademske slikarice i grafičarke Vesne Borčić, s kojom je dobio kći Utu, Bern pred zagrebačkim „Kavkazom“ upoznao zagrebačku ljepoticu Zdenku, voljenu drugu suprugu. Oboma drugi brak, u koji su ušli s djecom iz prethodnih brakova, pokazao se pravom životnom odlukom kojom je osigurano toplo gnijezdo svim članovima male obiteljske zajednice. Osvojivši Zdenku upravo svojom (naizgled) nezainteresiranošću, Bern je brižno skrbio o njoj i o djeci. Zdenki nije dozvoljavao da mu pegla košulje ili da odlazi po njega na aerodrom jer nije želio da joj išta vezano uz njega dosadi. Krasan, no svoj i autentičan! Kad je s drugima, kao da je sam, a kad je sam, kao da je s drugima… – riječi su Marine Ajduković, koja se uz smijeh prisjeća velikih društava i veselih druženja s intelektualnom i umjetničkom elitom Zagreba u golemom obiteljskom stanu od 180 kvadrata s ateljeom u divnoj Kovačićevoj uglovnoj kući Lustig u zagrebačkoj Mihanovićevoj ulici. Posvećenost arhitekturi, koja mu je bila nasušnom potrebom i kroz koju je živio, bila je nedvojbena i snažna. Nerijetko je neprimjetno napuštao i golema društva u vlastitom stanu kako bi u osami ateljea odradio što je trebalo i po čemu bi se jednako neprimjetno i vraćao ugodnim druženjima. Galantan gospodin, po supruzinu je oduševljenju Bolom na Braču, 1965. godine prodao automobil Opel i Zdenki poslao novce da ondje kupi kuću u kojoj i danas uživa dio obitelji. No, počivati je želio baš u svojoj Korčuli.
U današnjim pretežito ludim i autističnim vremenima zaboravljamo i žive, no mrtvi, napose neki, iziskuju „oživljavanje“ kako bi i nama živima bilo življe i ljepše. Tako bi uz osviještavanje važnosti Bernardijeva značenja za Korčulu, valjalo skinuti te gramatički dotjerati i kamenu pločicu ulice pod njegovim imenom jer bi „Ulica Bernardo Bernardi“ trebala postati „Ulica Bernarda Bernardija“, a svakako bi obilježiti trebalo i mjesta njegova življenja i djelovanja u Korčuli. To ne iziskuje puno truda ni novca. Iziskuje nešto pažnje i ljubavi. A nekome tko je Korčulu toliko ljubio to ne bi smjelo biti uskraćeno. Ljubav treba vraćati ljubavlju i pažnju pažnjom. I samo tako valja „ploviti“ životom. Barem toliko bi Bernardo Bernardi trebao značiti Korčuli i Hrvatskoj."
Grad Korčula
Radio Korcula
